Priča s poukom
studenoga 05, 2017
Sjetih se da vam nisam ispričala jednu zanimljivu istinitu priču. S vrlo praktičnom poukom na kraju.
Nedavno me zove prijateljica, uzbuđena, mora mi nešto ispričati. Hodala je ulicom, negdje oko Trešnjevačkog placa, i ugledala dvoje djece, dečka i curicu, kako hodaju prema cesti i drže se za ruke. Odmah je skužila da su sami, a puno premali za to. Nekih 5 i 3 godine, rekla je. Malo ih je gledala iz daljine i onda im polako prišla, najležernije što je mogla, mada joj je želudac bio u čvoru, totalno se mogu poistovjetiti. I rekla im je bok, i što ima, i eto oni malo tako šetaju, a jesu li sami? Nisu, kaže dečko, mama je bila tu, ali negdje se izgubila. Logično. A gdje su bili s mamom? Pa tamo gdje ima slikovnica i knjiga, i oni su krenuli, malo su čekali pa krenuli, a mama je nestala.
Aha. I ti trenuci kad panika raste, a ne smiješ djeci to pokazati, kaže mi. I onda se ona, nakon kratkog čavrljanja, dok je mozak razmišljao tristo na sat, a srce ga još luđim ritmom pokušavalo sustići, ona se dakle sjeti i upita: A znate li vi možda mamin broj mobitela? Pa naravno da znamo, kakvo pitanje, kaže dečko, stariji. I izrecitira broj.
I ona nazove, i dalje u panici, ali ta panika nije bila ništa u usporedbi s panikom u glasu žene koja se istog trena javila. I za oko dvije minute - koje su bile i beskrajno duge i strašno kratke - stvorila se pored njih iz nepoznatog smjera, uplakana, histerična i potpuno izbezumljena.
Nedavno me zove prijateljica, uzbuđena, mora mi nešto ispričati. Hodala je ulicom, negdje oko Trešnjevačkog placa, i ugledala dvoje djece, dečka i curicu, kako hodaju prema cesti i drže se za ruke. Odmah je skužila da su sami, a puno premali za to. Nekih 5 i 3 godine, rekla je. Malo ih je gledala iz daljine i onda im polako prišla, najležernije što je mogla, mada joj je želudac bio u čvoru, totalno se mogu poistovjetiti. I rekla im je bok, i što ima, i eto oni malo tako šetaju, a jesu li sami? Nisu, kaže dečko, mama je bila tu, ali negdje se izgubila. Logično. A gdje su bili s mamom? Pa tamo gdje ima slikovnica i knjiga, i oni su krenuli, malo su čekali pa krenuli, a mama je nestala.
Aha. I ti trenuci kad panika raste, a ne smiješ djeci to pokazati, kaže mi. I onda se ona, nakon kratkog čavrljanja, dok je mozak razmišljao tristo na sat, a srce ga još luđim ritmom pokušavalo sustići, ona se dakle sjeti i upita: A znate li vi možda mamin broj mobitela? Pa naravno da znamo, kakvo pitanje, kaže dečko, stariji. I izrecitira broj.
I što je bilo, što kaže, pitam ja, sa strašnim olakšanjem, i nakon što sam prvi put u tih pet minuta razgovora počela disati. Pa kaže da su bili u knjižnici, kao i uvijek, i da je samo otišla u WC na tri minute - i ostavila ih u čitaonici-igraonici, kao i milijun puta dotad. I oni su se, prvi put od tad, iz nekog samo njima znanog razloga, zaputili van.
Sve je dobro što se dobro završi, kaže mi prijateljica, a ja opet ostanem bez zraka jer zamislim najprometniju cestu u tom dijelu grada uz koju su hodali, dva-tri semafora, tramvajsku prugu i mahom raspamećene vozače. I obavezno nauči djecu svoj broj mobitela, ako već nisi, dodala je. Nisam, da, to je dobra ideja, hoću. Ali znaš što, mislim da moja djeca nikad ne bi sama izašla iz... Znaš ti što, nadoveže se ona. To je prva stvar koju mi je rekla njihova mama kad je došla do daha. Moja djeca nikad ne bi.
Ali eto jesu. Naučite ih broj mobitela. Ili ih vodite ih u WC sa sobom. A najbolje i jedno i drugo.
Sve je dobro što se dobro završi, kaže mi prijateljica, a ja opet ostanem bez zraka jer zamislim najprometniju cestu u tom dijelu grada uz koju su hodali, dva-tri semafora, tramvajsku prugu i mahom raspamećene vozače. I obavezno nauči djecu svoj broj mobitela, ako već nisi, dodala je. Nisam, da, to je dobra ideja, hoću. Ali znaš što, mislim da moja djeca nikad ne bi sama izašla iz... Znaš ti što, nadoveže se ona. To je prva stvar koju mi je rekla njihova mama kad je došla do daha. Moja djeca nikad ne bi.
Ali eto jesu. Naučite ih broj mobitela. Ili ih vodite ih u WC sa sobom. A najbolje i jedno i drugo.
0 komentari