Jesi li čitala Lava i pticu?, upitala me urednica ovoga
portala, a ja sam pomislila da sigurno jesam, jer zvuči kao nešto što su svi
pročitali – kao priča poznata iz vrtića, iz osnovne škole, kao basna, pomalo i kao
vic. Zvuči kao nešto što je svatko čitao, da, ali nitko se više ne sjeća točno
o čemu se radi. Pa sam potražila Lava i
pticu, i već pri prvom čitanju shvatila da je to drukčija priča, vrlo malo
nalik onima koje su mi čitali u djetinjstvu i koje sam sama sebi čitala nekad
poslije. Ova priča govori sve, a ne izgovara puno, pokazuje, a ne objašnjava,
crta dvodimenzionalno, ali sa svake stranice iskaču i treća i četvrta dimenzija.
Nije basna, jer nema onoga što se u basnama zove poučan kraj - nema
dociranja, nema završetka niti gotovih rješenja, jer nema ih ni u životu.
I sada, nakon pedeset puta u zadnjih deset dana, mogu reći da sam pročitala Lava i pticu. I preporučila bih svakako
da ih i vi pročitate.
ZIMA UDVOJE
Priča počinje
jednog jesenskog dana, dok Lav rumenih obraza i u kombinezonu od trapera
obrađuje svoj vrt. Radeći tako marljivo i koncentrirano, pronađe ranjenu pticu.
Odmah se sažali i odluči pomoći: povije joj ozlijeđeno krilo. Međutim, ptica ne
može nastaviti put na jug sa svojim jatom pa joj Lav ponudi da s njim provede
zimu. Već je prohladno – i ne znam zašto je Lav bos, mogao bi se prehladiti, jer
ptičica se smrzava - pa je Lav smjesti u svoju grivu i tako ponese kući. Pomno
uređena kupolasta jazbina po svojim biranim detaljima pomalo podsjeća na kućicu
Ježurke Ježića: udobna je i topla, i unutra Lav ima sve što mu treba za rad i
za zasluženi odmor. Kad nastupi prava zima, njih dvoje prepuštaju se dnevnim i
večernjim ritualima i skladno provode snježno i hladno godišnje doma. „I tako,
dan za danom, prolazi zima udvoje.“
Nakon jeseni i
zime, Lav s rukama u džepovima i šeširom ušeta u proljeće: opet počinju radovi
u vrtu, i vraćaju se selice. Ptica se vraća svome jatu, i to Lava vidljivo
kosne. Teško mu je, ali nastavlja bez nje, raditi sve što je i prije radio,
živjeti u skladu s prirodom, od kasnog proljeća preko cijelog dugog ljeta. Jer
„život je takav“. Ali život je, osim što je takav, jedan veliki neprekinuti
krug, i sve se vraća odakle je poteklo, pa tako i ova priča: iznova nastupa jesen,
ptice opet putuju na jug. Sve osim naše ptice, odnosno Lavove ptice – ona se
vraća svome prijatelju da skupa provedu još jednu hladnu zimu. On joj kaže –
ili ona njemu, svejedno, jer oboje isto misle: „Ove zime nam neće biti hladno jer smo
zajedno“. I to je kraj – ili početak, kako god želite, ali sretan je u
svakom slučaju.
C'EST LA VIE
Ova netipično
duga slikovnica s netipično malim brojem riječi djelo je grafičke dizajnerice i
ilustratorice Marianne Dubuc, Kanađanke čije radove objavljuju veliki
nakladnici u 15 svjetskih zemalja. Čim uzmete slikovnicu u ruke, jasno vam je
da je riječ o autorici koja radi primarno slikama. I nije to slučaj samo u Lavu i ptici: njezina prva
uspješnica bila je slikovnica More (La mer), potpuno bez teksta, o mački i
letećoj ribi koje kreću u dugu i uzbudljivu pustolovinu.
Slika i tekst
samo su mediji za prijenos poruke, jer začetak svega ipak je priča. A ta priča,
kao i sve dobre priče, seže u djetinjstvo: kao jedino dijete, Marianne Dubuc se
često vezivala uz druge ljude, koji bi onda nestali iz njezina života, ili ona
iz njihovih. Izgubili bi kontakt, i zbog toga je znala biti jako tužna. Onda je
jednom njezina mama, vidjevši po tko zna koji put suze zbog rastanka, rekla
da je to tako u životu – ljudi odlaze, ali opet će se vratiti, za deset godina,
manje ili više. A ako se ne vrate, onda treba naučiti živjeti s njim. I to je jedna
od osnovnih poruka koju nosi ova knjiga: C'est
la vie.
Od te je priče
iz života autorica krenula slikati grube skice. Nije joj bilo teško izabrati
životinjske protagoniste – ova umjetnica zapravo ne voli crtati ljude u svojim
knjigama, jer, kaže, još nije našla modus da ih prezentira na zadovoljavajući
način. Na kraju su ilustracije zaživjele u kombiniranoj tehnici koju je prvi
put iskušala za ovu slikovnicu: najprije je crtala vodenim bojama pa konture
iscrtavala
olovkom – to joj je omogućilo da crta najspontanije što može, jer olovku uvijek
može izbrisati. Toj je kombinaciji još dodala drvene bojice, i nastale su
jednostavne, ali tople i dirljive slike s promišljenom kompozicijom i
gotovo kinematografskom strukturom u kojoj se izmjenjuju krupni planovi i široki
kadrovi. Tako filmski posloženoj naraciji tekst gotovo i ne treba, ali autorica
ga je ipak uključila, kao smjerokaz kroz osnovnu priču.
LJEPOTA U DETALJIMA
Čitateljski uron
u ovu slikovnicu posebno je iskustvo. Ponajprije, ona svojim formatom i tvrdim
koricama podsjeća na ne baš tanku knjigu. Zapravo, to je najdeblja slikovnica s
najmanjim brojem riječi koju sam ikada imala u rukama. Autorica sama kaže da
joj je cilj bio postići savršenu ravnotežu slike i teksta, ali činjenica da su ovdje
slike ipak u prvom planu zapravo je osvježavajuća: nekako upravo slike redovito
bivaju zaboravljene kad se govori o slikovnicama.
Cjelina Lava i ptice, osim što je napravljena od
papira, napravljena je i od tišine: s jedne je strane ta odsutnost ili oskudica teksta, a s druge
prozračne, čiste ilustracije. Priča jednostavno diše, i daje vam prostor da i
vi sudjelujete u njezinu stvaranju. Pripovijedanje je to koje neke stranice
ostavlja praznima, neke tek djelomično popunjenima, servira vam detalje i daje vremena
da zastanete nad njima, bez osjećaja da ste ispali iz priče.
A kakvi su to
detalji tek! Oni koji bi djeci lako mogli ostati za cijeli život, jer se takve
jednostavne, a snažne slike nedvojbeno vežu uz rane misli i osjećaje. Ptica u
gnijezdu od lavlje grive. Lav čita knjigu (ne slikovnicu), udobno zavaljen u
stolcu za ljuljanje. Osebujan par prijatelja za stolom, dok večeraju skupa.
Ptica koja spava u Lavovoj papuči (moja omiljena). I Lav, žalostan i mali u donjem
desnom kutu desne stranice, sa šeširom koji skida u znak predaje i
pozdrava dok gleda svoju prijateljicu kako leti, prema gornjem lijevom kutu, i
na sljedećoj stranici potpuno nestane.
Djecu će bez
sumnje oduševiti i slike i detalji, a i Lav i ptica će im sa svojim raznovrsnim
izrazima lica postati dobri prijatelji. Osjećaji su veoma važni i posebno naglašeni
u cijeloj slikovnici: po licu, držanju tijela, po okolnom kontekstu i po načinu
slaganja priče vidi se Lavova sreća i zadovoljstvo, a onda i njegova tuga pri
odlasku ptice. Autorica daje svojevrstan pregled prije i poslije: sve što
su radili skupa tijekom zajedničke zime, Lav poslije ponavlja sam, i djeca
jasno mogu vidjeti koliko mu teško pada samoća kad je iskusio lijep život
udvoje. Snužden je i bezvoljan za večerom, previše tužan da bi, kako običava, čitao
knjigu pored kamina, a papuče su mu razbacane i prazne.
VJEČNO VRAĆANJE ISTOG
Dobre slikovnice
djecu mnogo toga nauče, i rade to bez forsiranja i nenametljivo. Pa što njih (i
nas) Lav i ptica mogu naučiti? Istu
lekciju koju je i autorica naučila od svoje majke i koja je bila okidač za ovu
priču: život se sastoji od dolazaka i odlazaka, rastanaka i sastanaka. Neočekivano prijateljstvo između dvoje
začudnih protagonista nema u sebi didaktički potencijal, jer djeci tu nema
ništa čudno: za njih Lav nije grubi mesožder, već on uzgaja i jede mini rajčice
iz svoga vrta i ribu koju ulovi ljeti na jezeru. I logično da ptica pere zube
nakon večere, skupa s Lavom, stojeći na njegovoj glavi, kad je zrcalo postavljeno
tako visoko.
Osim što je mini-lekcija
iz života kao vječnog vraćanja istog, ova nas slikovnica uči da i priroda funkcionira
na jednako kružan način. Neke ilustracije jasno upućuju na mijene godišnjih
doba: prepoznatljivi motivi poput suhog lišća, vjesnika proljeća, tople odjeće i
sanjki, kupanja i ribolova. Ali ima i onih čije su naznake suptilnije, poput
slike noći koja se uz manje varijacije pojavljuje na početku i na kraju
slikovnice. Vidi se da je mrak i da je vlada bockava hladnoća, zvijezde
su velike i trepere na stranici, dim izlazi iz dimnjaka, a jednostavna slika
odiše mirom i oštrom svježinom koju znamo iz vremena kad je i bablje ljeto već
davno prošlo, i nema više šanse da se vrati dok priroda ne okrene puni krug.
Šturi prikazi Lava i ptice uvijek naglašavaju da je to
priča o prijateljstvu. I jest, ali je jednako tako i priča o rastanku, i o usamljenosti.
Uči djecu o empatiji, i pokazuje da smo potrebni jedni drugima, i da nijedan
čovjek nije otok, niti može zauvijek biti nalik vrijednom Lavu koji živi sam i
radi sezonske poslove. Ali u redu je i
to povremeno biti, kao što je u redu i biti tužan i potišten. Jer ništa ne
traje vječno, „jednoga dana ponovno dođe lijepo vrijeme“, i život je takav.
MAGIJA PRAZNE STRANICE
Ova umjetnički
vrijedna, sofisticirana i edukativna knjiga za djecu pokazala se kao određeni
rizik i pomalo sklisko područje za nakladnike u svijetu. Objavljena je u dvadesetak
zemalja, i u nekima je izmijenjena na zanimljivo kompromisan način. Naime, neki
dijelovi slikovnice ne sadrže ni tekst ni ilustraciju: to su bijele, prazne stranice
koje efektno dočaravaju da je došla zima, bjelina i tišina. Snijeg je preko
dvije stranice zatrpao i slike i tekst, a nakon tog bijelog pejzaža na idućim
će stanicama proviriti šafran, kao prvi vjesnik proljeća. U Americi je
nakladnik procijenio da će čitatelji pomisliti da je riječ o tiskarskoj
pogrešci, pa su u dogovoru s autoricom maknuli te potpuno prazne stranice iz sredine
knjige. A na Amazonu se slikovnica prodaje uz napomenu: „Prazne stranice nisu
tiskarska pogreška, već dio pripovijedanja. Snijega je sve više, dok ne napada
toliko da životinje vide jedino bjelinu.
Slikovnicu je kod
nas objavila nakladnička kuća Harfa, poznata pod geslom Knjige koje vole djecu, i ovo je prva slikovnica u njihovom
nakladničkom nizu - nadamo se, nikako i posljednja. Hrvatski nakladnik nije
smatrao da bi prazne stranice mogle biti problem – i s pravom se uzdao u
inteligentne čitatelje, djecu i njihove odrasle, od najranije do pozne dobi.
Format je dobar, korice izdržljive, uvez čvrst, a papir dobar i otporan na duga
čitanja. Jedino, oprez: kao što prazne stranice izmamljuju stanku u
razmišljanju i nameću potrebu za razgovorom, tako djeci pri pogledu na praznine
i bjeline obrve poskoče, a u oku zaiskri ideja. Moji su bili oduševljeni što je
na stranice pao snijeg i ništa se pod njim ne vidi, ali već u sljedećem
trenutku zlatne ribice su zaboravile, i tražili su bojice da docrtaju kadar na
praznim stranicama. Svaka stranica magnet je za intervencije, a prazne i
poluprazne posebno - nemojte reći da vas nisam upozorila.
Tekst je izvorno objavljen na portalu Moderna vremena, LINK
