Mobitel

svibnja 05, 2017

Najbolje mi je kad planiram pisati o nečemu i razradim u glavi par premisa, pa onda shvatim da sam o tome već pisala - sa sličnim premisama. Ali zapela sam za temu i vrtim je u glavi već dosta dugo, u zadnje vrijeme prilično intenzivno, pa napisati moram - uz rizik da neće biti novo. Ali bit će važno - ili barem mislim da bi trebalo biti. Ranije sam pisala o EKRANIMA, a sad bih htjela o specifičnom ekranu - onome koji je stalno uz nas - mobitelskom.

Ne odgajam screenfree djecu niti sam ikada pokušavala. Jednom sam čula sjajnu izjavu: ne trebaju bebama pelene, već roditeljima, i mislim da je i s ekranima slično. Kad su mali, onda ih zamanem ekranom da dobijem malo mira i dva-tri neometana gutljaja prve ili treće kave. Nema mi smisla pokušati ih držati screenfree ni kad odrastu, jer - osim što je to utopijski pothvat - to je realnost i svijet u kojem živimo. I još: isključivosti zvane dosljednost ili principijelnost u mom svemiru nisu vrline.

Ono što stalno naglašavam široj i užoj rodbini - moram, jer često mašu svojim mobitelima pred nosevima moje djece - kontrola je jako potrebna. Kontrola je ključna. Nije vaše dijete wunderkind ako je već prije 2. godine znalo uključiti YouTube i izabrati sebi crtić: to zna i 1,5 godišnji mali od susjeda i mala od kolegice koja je napunila 20 mjeseci. Sve su to djeca koja se brzo prilagode vremenu u kojem živimo i kućnoj situaciji. I zato ih treba od te najranije dobi kontrolirati, pratiti što gledaju i rade i ograničiti im vrijeme koje provode uz ekran. Nema: gledaju Elzu i Spidermana, samo nek miruju. Ili Hulka na zahodu, amo popit kavu. Sigurno ste naišli tj. klinci su vam naišli na taj freakshowu na YouTubeu. Ako znate o čemu govorim, znate da ne želite piti kavu dok djeca gledaju taj crazy shit.



I istraživanja provedena s djecom starije dobi pokazuju da premalo roditelja zna točno koliko im djeca provode online i što zapravo rade. Za djecu je svijet u kojem žive određeni izazov, prije negoli problem. Ali ono što jest problem su roditelji - i naši gadgeti. Naša opsjednutost - društvenim mrežama, breaking vijestima, poslovnim i privatnim mailovima, posvemašnjom dostupnošću i uobrazilijom koje se ne možemo otresti - da je sve hitno i bitno. To je često i moja privatna borba - priznajem, i nekad znam pretjerati jer zna biti mentalnih i fizičkih mjesta na kojima bih radije bila nego zatvorena u kući s djecom. Tako da mi je ekran prozor u mentalno zdravlje. Nemojte mi oduzeti sve igračke! Ali vrijedi isto pravilo kao i kod djece. Tj. dio pravila - niste ludi da date nekom da vam kontrolira sadržaje koje konzumirate, ali ograničenja moraju postojati. Jer je zdravo, i jer vi i vaš mobitel niste sami u svemiru. (već živite skupa s drugim ljudima koji svoje mobitele ne ispuštaju iz ruku, ali to sad nije tema)

Dva su problema s prekomjernim simultanim druženjem s mobitelom i s djecom. Prvi je taj što smo mi rastreseni jer smo u osnovi negdje drugdje. I mada smo fizički tu, zapravo nismo prisutni niti koncentrirani na kvalitetno vrijeme s djecom. Oni to jako dobro vide, a mi u osnovi lako izgubimo živce ako traže nešto od nas dok radimo... što već.

Drugi problem me više muči, a to je model koji dajemo, koji usađujemo podsvjesno dok su mali, a na svjesnoj razini kako odrastaju. Majmun radi što majmun vidi. Kako mogu tražiti od njih prestanu buljiti u svoje ekrane - ako ja ne ispuštam svoj? Svi želimo odgojiti djecu koja čitaju, pričaju, razmišljaju svojoj glavom, i danas je to puno veći izazov nego u vrijeme dok nisu bili dostupni toliki žderači mašte i koncentracije. I kako to sad postići? Prvi i prilično presudan korak: ostavite mobitele dok ih odgajate.



Ako čitate ovo sve i prilično ste sigurni da ne vrijedi za vas, ja vam čestitam. Ali prema legitimnim i znanstvenim istraživanjima koja citira BBC, velika je mogućnost da se obmanjujete. Spomenuto istraživanje orijentira se doduše prema starijoj dobnoj skupini (11-18 godina), ali nedvojbeno zaključuje da korištenje mobitela od strane roditelja loše utječe na obiteljski život. Anketirali su najprije djecu, a onda roditelje, odvojeno, i najzanimljivije je to što djeca kažu da se roditelji vikendom, praznicima, uvečer i ujutro ne odvajaju od svojih spravica, a roditelji te iste djece procjenjuju da uglavnom ne pretjeruju. Ravnatelj škole u kojoj je istraživanje provedeno jasan je i konkretan po tom pitanju: "Our poll shows that children are aware of many of the risks associated with overuse of technology but they need the adults in their lives to set clear boundaries and role model sensible behaviour." O tome vam pričam. I još sam usput, čitajući malo o ovoj temi, naišla na jeziv podatak da prosječna osoba provjeri svoj mobitel 150 puta dnevno. To "prosječna osoba" vjerojatno znači "prosječan Amerikanac", ali mislim da je bilo vremena kad nismo zaostajali. Ne žalim, samo kažem.

Jesper Juul je napisao DOBAR TEKST (malo patetičnog naslova, doduše, ali zanemarite tu komponentu) u kojem objašnjava kako korištenje pametnih telefona djeluje na obiteljske odnose. I nije samo dobro i smisleno napisan, već je i konstruktivan - jer predlaže eksperiment koji svatko može provesti u svojoj obitelji. Za svakog funkcionira nešto drugo - meni se najboljima čine ideje da cijeli jutarnji ritual bude zona bez telefona, kao i neko vrijeme prije večere do odlaska djece na spavanje. Mobiteli idu u hodnik, recimo, u kutiju na punjenje, a ugašeni su od odlaska na spavanje do polaska u školu i na posao sljedećeg dana

Uvijek puno napišem, a zapravo imam samo jednu, dosta važnu poruku: priredite djeci iznenađenje života i pokažite im da imate i lijevu i desnu ruku koje izgledaju isto. U prvi mah možda lijevu neće prepoznati kad vide da inače ne svijetli, ne trza se, ne vibrira i nije zgrčena, ali dajte im vremena. 

P.S. To što kažete da vam mobitel treba jer su preslatki i želite ih fotkati - to nije izlika. Što ćete ionako s tim terabajtom slika koje ste okinuli prošli tjedan?

You Might Also Like

0 komentari

PRATITE ME NA FACEBOOKU

PRATITE ME NA INSTAGRAMU