Umjetnost

kolovoza 05, 2016

Uvijek sam bila štreberica, sposobna nabubati gomilu gradiva i teksta na zahtjev i održavati to znanje u glavi zahvaljujući dobroj memoriji, a ne toliko logici i sposobnosti da izgradim uzročno-posljedične veze i stvorim širu sliku. Pravi proizvod školskog sustava koji kurikularna reforma - s pravom - želi dokinuti, ali to je već neka druga priča. Nakon silnih završenih razreda i škola, tek mi se sa zrelošću i u nekim stvarnim životnim okolnosti, ne tako davno, počelo događati da doista shvatim naštrebanu teoriju, jer je uspijevam povezati s praksom. Razjasnili su mi se tako i Foucault, i Barthes i Derrida, usred situacije u kojima sam prepoznala moment i iščitala ih u novom svjetlu. Najprije moment, pa teoriju. I rekla, vau, to je to.

Jedna takva kolizija moje sadašnje prakse s prošlom teorijom dogodila se prije par mjeseci, kad sam se probudila iz 15-minutnog popodnevnog sna: u daljnjih 15 minuta meditiranja i gledanja u strop dok se ne stropoštam među djecu, razmišljala sam o tome kako sam sad eto malo obnovila razinu energije, ali kako mi navečer, nakon dugog poslijepodneva igranja, kupanja pa spavanja, sigurno neće preostati baš previše da završim prijevod s rokom prekjučer. I onda mi je samo sinuo citat iz literature koju sam čitala dok sam proučavala razloge marginalizacije žena, autorica i umjetnica, u Goetheovo doba. Pa kaže:


Genij mora biti muškarac jer njihova energija i snaga odlazi u stvaranje umjetnosti, dok žena svu svoju kreativnu energiju treba za život. 

I totalno sam u udovima i u kičmi i u sljepoočnicama u tom trenutku osjetila koliko mi fizičke i mentalne energije treba da samo ustanem iz kreveta i izguram dan. Dan u kojem ću, osim energična i snažna, biti još i kreativna - ali kreativnost će otići u osmišljavanje i organiziranje života, a ne u stvaranje umjetnosti.

Opsežna literatura iz teorije književnosti, a i sa šireg područja humanističkih znanosti kaže da su krajem 18. stoljeća top filozofi i autori ženu odredili kao biće koje je pod utjecajem svoga spola, a ne uma, biće kojim ravna isključivo priroda - za razliku od muškaraca koji pripadaju kulturi. Verbatim tako. Važeća definicija umjetnosti je da je to nešto što se razlikuje od života, a žene za stvaranje umjetnosti, kaže, nemaju prirodne predispozicije. Kroz djecu, kuhinju, obitelj one su toliko inficirane životom da ne mogu biti umjetnice i nisu sposobne stvarati umjetnost, odnosno književnost kako ju definira kasno 18. stoljeće. Genij i umjetnik može biti isključivo muškarac. Ili, riječima jedne od zaboravljenih njemačkih autorica iz Goetheova vremena: nju mori "hladan dah potrebe", dok je on zaokupljen „slatkim cvjetovima srca“.

Čitala sam i pisala ovo, uvjerena da su posrijedi anakronizmi i zablude koje su se, ako ne posve razriješile, onda barem razjasnile u sljedeća dva prosvijećena stoljeća. Nisam zapravo shvaćala o čemu se tu radi i na koji način te spol u današnjem svijetu - kad nam je toliko toga dostupno, destigmatizirano i jasno - može ograničiti. Zapravo ne bih ni smjela pisati spol, jer sve je rod, jer je sve društveni, politički i ideološki konstrukt, i mogućnosti izbora su neograničene, i nema razloga da hladan dah potrebe ne postoji skupa sa slatkim cvjetovima srca i da se oni tako po potrebi izmjenjuju - ili ne - ali ne smetaju jedno drugome, ne danas, to nikako.

Izvor: Unsplash

Nisam umjetnica, ali tu i tamo proizvedem nešto što traži određeni zamah kreativnosti i stvaralački ili sustvaralački napor. Takva vrsta stvaranja zahtijeva mnogo toga, ali prvo, i posljednje, i najvažnije, traži VRIJEME. To nije malo vremena, i nije vrijeme za bilo što, i nije vrijeme za bilo kad - to je vrijeme koje provodiš u sebi i sa sobom, koncentrirano zatvorena u vlastiti svemir koji otvaraš po potrebi i doziraš koliko - i da li uopće - u njega puštaš druge ljude. Nemaš sat, ni radno vrijeme, osim onog unutrašnjeg tikatakanja, tišeg ili glasnijeg. Moraš biti spremna i sposobna ganjati niti kreacije i materijal inspiracije. A to ne možeš dok ganjaš djecu po parku. I opet, nisam umjetnica, ali čitala sam puno njihovih dnevnika i autobiografija, i još i slutim, ono što se naziva umjetnošću ne možeš baš tek tako staviti na čekanje dok se ne vratiš iz vrtića, s igrališta, skuhaš i opereš, i onda se vratiti i bez problema nastaviti tamo gdje si stala. Možda utvaram, ali čini mi se da umjetnost dosta ima veze i s nekim intrinzičnim porivima i pozivima koje trebaš osluhnuti i osluškivati, a ne možeš uz ciku i vrisku. Marina Abramović doista je brutalno iskrena kad kaže da je imala tri pobačaja jer su djeca prijetnja umjetnosti kod majki umjetnica, ali ne govori neistinu kad kaže da je bez muža i djece "slobodna". Slobodna stvarati svoju vrstu umjetnosti. Jer "djeca zahtijevaju veliku količinu energije" - s time se mogu složiti i ljubitelji i neljubitelji njezina lika i djela. 

Kad imaš djecu, ona su na prvom mjestu. Čak i ako želiš i možeš dobiti svu pomoć svijeta pa možeš uštedjeti neko vrijeme da radiš, stvaraš, dok im netko drugi kuha, hrani ih, presvlači, kupa, uspavljuje i vodi u šetnju, stalno moraš biti tu negdje i na raspolaganju, ne prema svome, nego prema njihovom rasporedu. Osim toga, dogode se promjene koje nisu iskonstruirane, već prilično jednoznačne i konkretne i stvarne, i potpuno van tvoje kontrole: hormoni preuzmu, promijeni se senzibilitet i iskočiš iz tračnica i ne možeš više dati ono što si mogla, ili barem ne na isti način. Mnoge otvorene, osviještene i slobodoumne žene to dočeka nespremne, jer su uvjerene da je imati ili ne imati sve isključivo pitanje odluke i izbora. Marina Abramović je, čini mi se, to ispravno shvatila, i donijela je odluku i izabrala dok se još moglo i dok je kontrola bila u njezinim rukama. 

Sebično? Govorimo o umjetnici. Svi umjetnici koje poznam  sebični su ljudi, utoliko što su okrenuti sebi i svome radu i ne rasipaju energiju na konvencije, tradicije i održavanje međuljudskih odnosa. Jer to nije samo trošenje vremena, već i gutanje koncentracije i mašte za nekoga tko smišlja i uobličuje originalne ideje i pridonosi općem dobru u društvu. Svi koji su previše zauzeti životom, nemaju vrijeme za umjetnost, i to je logika koju vidim u 18-stoljetnoj polarizaciji spolova i podjeli svijeta na muški i ženski.


Foto: Ivan Slipčević, Facebook MSU-a

Ja nisam umjetnica, samo čitam i gledam njihovu autobiografiku, i još i nagađam kako se osjećaju, ali ono u što sam sigurna je da priča o tome jesu li djeca kočnica za umjetnički rad - i jesu li jedini koji stvaraju dobru umjetnost, a imaju djecu, muškarci (kako to kaže Tracey Emin) - dakle, ta priča ima mnoge dodirne točke s pričom o tome što sve mogu žene i muškarci kad je obiteljski život posrijedi. Zato kažem, ne prvi i ne zadnji put, treba govoriti o biologiji i o sociologiji i antropologiji imanja djeteta, posebno za ženu. Biologija je kostur u ormaru feminizma, ali treba ga izvući na svjetlo dana - ne da ga stavimo na tron, već da ga bolje upoznamo i informiranije se s njime suočimo. Jer u društvu 21. stoljeća ženama je lakše imati djecu i imati svoj poziv/posao i sebe. Ali samo lakše nego u 18. stoljeću. Ne lako, i ne jednako lako kao njihovim partnerima u istoj životnoj situaciji.

Djeca, znam to iz prve (neumjetničke) ruke, donose cijeli niz novih spoznaja i ideja. I nedostatak inspiracije i nemogućnost umjetničkog rada zbog postajanja i bivanja majkom inspiracija je sama po sebi - performans Tanje Dabo Nelagoda, tjeskoba govori upravo o tome koliko je teško umjetnici kad dođe do prekida s umjetnošću, kakva praznina nastaje i kako izgleda povratak - nakon godina iščekivanja trudnoće, a onda i majčinstva. Kroz djecu bolje upoznate sebe, drukčije vidite svijet oko sebe, i oni vam mogu biti nepresušno vrelo inspiracije u raznim žanrovima. Ali to prokleto, fiksno, nerastezljivo VRIJEME. I gubitak kontrole, i nesigurnost reakcije i ponašanja - vlastitog i njihovog - na stranu, ali vrijeme! Nema ga. Ne nastaje, samo nestaje, i zato trijaža mora biti brza i nemilosrdna. I dobro je toga biti svjestan odmah u startu.

You Might Also Like

0 komentari

PRATITE ME NA FACEBOOKU

PRATITE ME NA INSTAGRAMU