Vidite, meni je teško pomoći iz jednostavnog razloga: sve mogu sama, i sve znam najbolje. A čak i kad nije tako, onda izgledam kao da je tako, i taj se imidž baš ne može opisati kao onaj koji privlači potencijalne pomagače dama ili gospode, a bogme ni izvlačivače gospa iz nevolje. U trenucima kad sam se znala odlučiti potražiti malu pomoć, u vidu neke prečice, puštanja preko reda, zanemarivanje pravila da, recimo, pokažem vozačku kad me traže osobnu koja mi je ostala doma, ili ubrzavanje neke procedure, to je ispalo u najmanju ruku groteskno. Jer ja ne izgledam kao da mi je pomoć, i ta usluga za koju "molim" potrebna: držanje i facijalna ekspresija, ton glasa i fraziranje molbe na način da zvuči kao oš-neš-nemoraš, nedostatak svake koketnosti, lepršanja trepavicama ili osmijeha, to ne navodi ljude da pomisle da je moje pitanje bilo ozbiljno, i da doista trebam to što njima zahtjeva određeni manji, verbalni ili veći, psihofizički napor. Pa zašto bi onda taj napor poduzimali? Ako izgledate možeš-mi-malo-uskočiti-ako-nemaš-pametnijeg-posla - bojim se da većina ljudi tog pametnijeg posla doista ima: tisuću je zanimljivijih i produktivnijih stvari koje mogu raditi od zjakanja uokolo, izoštrenih radara i naoštrenih ticala, hvatajući signale potencijalnih nevoljnih.

Kao ova "situacija" s Anom Gruicom, ne znam jel znate. Portali su prenijeli ono što su nazvali "trudničkim statusom" na fejsbuku, OVDJE. Sukus je sljedeći: žena je u sedmom mjesecu trudnoće i, prema vlastitim riječima, ne može biti trudnija nego jest (hipotetski rečeno; isto prema njezinim riječima, što god to značilo), i srami se zbog svih ljudi s kojima je u zadnje vrijeme imala kontakt (prodavača itd), a koji je nisu pustili preko reda u busu, banci, McDonaldsu, i nisu ponudili nikakvu pomoć. U vrijeme kad ovo pišem, post ima blizu 8500 lajkova, podijeljen je na stotine puta. Komentari su u rasponu od "svaka čast, draga Ana, skidam kapu, morao je netko o tome progovoriti" do mog osobnog favorita "nekad su žene kopale u polju do poroda, a ova bi da je puste preko reda po sladoled".

Žao mi je što Anu bole križa i što ima deset kila viška i što su joj tabani kao u Hobita (sic) i što nema zraka ni kondicije (sve je ovo citat), ali mislim da je malo pogrešno shvatila temu svoga sastavka na fejsu. Naravno da je lijepo, uviđajno, empatično i kavalirski kad vas netko ugleda i pretpostavi da vam treba pomoć (baš u trenutku kad tu pomoć želite i trebate) i reagira onako kako ste zamislili. Ali mislim, isto tako, da je krajnje egocentrično, čak i oholo misliti da bi se vašim ulaskom u prostoriju sve glave trebale okrenuti u vašem smjeru, sve oči fokusirati na vaše stanje i sve ruke ispružiti da zadovolje vaše potrebe. Ne znam kako vi, ali ja dok čekam red u banci ne snimam svaku osobu koja mi se nađe u blizini i ne skeniram njezine potrebe. Često vidim tako bakicu, trudnicu, invalida, osobu koja u redu u blagajni ima dva artikla pa ponudim da dođe ispred mojih punih kolica, ali nekad sam previše zabavljena sobom i svojim mislima ili u svom društvu i svijetu. Što se ne odnosi na situaciju kad me netko ZAMOLI za pomoć. E onda bi i mene bilo sram da tu pomoć odbijem pružiti, i bilo bi me sram kao i Anu u ime onih koji nisu htjeli pomoći. Ali ovo njezino je malo drukčija situacija, ako sam dobro shvatila elaborirani fejsbučki prikaz.

Osim toga, s trudnoćom nikad ne znaš - možda je žena nabacila par kila viška? A ako pri tome vješto balansira u štiklama i ne izgleda kao damsel in distress, ne znam o čemu govorimo. Zapravo, znam: o dvostrukim mjerilima. Nije ni čudo što su svi zbunjeni, od muškog svijeta do netrudnih žena te bivših i budućih trudnica - čekajte malo, daj se odlučite - jel želite vi sad da vam trudnoća bude prirodno stanje i budnite se protiv toga da bude dijagnoza, ili sam ja sad tu nešto krivo shvatila? Aha, ovisno o kontekstu, tj. kako mi paše. Da se još samo osvrnem na štikle: one su mrak, i sama sam ih nosila u trudnoći tu i tamo jer su mi iz nekog pomaknutog razloga (i pomaknutog težišta) odgovarale, ali kad to radite, onda ne očekujete da okolina pretpostavi da ste jadni, polupokretni i s križoboljom, već odašiljete poruku da se sjajno osjećate, i da bi se mogli uvrijediti ako netko pretpostavi drukčije.

Problem je tu još jedan - ne znam ima li ga Ana Gruica, ali mnoge žene ga imaju. Naime, kad se dugi niz godina držite kao da sve možete i svime vladate i sve rješavate - zato jer to volite, želite ili nemate drugog izbora - ljudi oko vas se naviknu. Nije fer osuđivati ih što vam ne nude pomoć više nakon nekog vremena, čak ni kad vam treba jednom u sto godina. A niste pitali jer mislite da bi netko trebao znati ili primijetiti. Wrong. Odustanite od mikromenadžmenta, beskonačnih popisa, kontroliranja svakog aspekta, od sastava torbe za pelene do obroka i aktivnosti dugoročno i kratkoročno, i onda se imate pravo žaliti ako u tim uvjetima ne dobijete pomoć. Koju ste prethodno eksplicitno zatražili. Jer ne okreće se svijet oko vas niti su svi obdareni suptilnim radarom osjetljivim na vaše potrebe. Nažalost ili nasreću.

I na kraju, ima tu još jedna tema, velika sama po sebi, ali strpat ću je u ovaj koš. Znate ono kad pitaju pomaže li ti muž/partner, ili se vi hvalite da vam muž/partner pomaže? Ajde nemojte to više raditi. Jezik stvara zbilju, pa kad to osvijestimo, možda prerazmislimo cijeli koncept. I sama sam to znala reći, mehanički, ali prestala sam kad sam osvijestila što zapravo govorim. Dvoje odraslih deklarirano ravnopravnih ljudi imaju zajedničko dijete, koje onda jedno odgovorno preuzme bez prethodnog dogovora i ugovora, osim onog biološkog i društvenog, a drugo prezima ulogu "pomagača"? Znam konstelaciju, i sama je živim, ali ajmo onda radije reći ovako: partner je danas/jučer/jutros/sinoć obavio ono što bi i inače trebao raditi. A ne ga hvaliti ili mu zahvaliti kad izvede (svoje) dijete u šetnju i postavi (vaš zajednički) stol. Ako mu već želite reći da cijenite to što radi, probajte bez da to nazivate "pomoć".

Davno sam primjetila da djecu odijevamo onako kako se i sami volimo odijevati - naravno, ovu djecu koja nemaju već in utero izražen vlastiti ukus  - a trend zrcaljenja naših preferencija nastavlja se, suptilno ili napadno, i u drugim segmentima, valjda dok ga ne preuzme trend zrcaljenja nas samih.

Tako sam najprije bila mala Ja, koja je voljela šarene paketiće iz Gornjeg Milanovca: ograničena količina sličica, gomila duplikata i gotovo nikakve šanse da popuniš album. Skupljala sam Barbi, dvije edicije - jedna je putovala po svijetu, a druga se više zadržavala lokalno, ali imala je hrpu šarenih stvari i raznobojnih prijatelja. 

Smash Hits sam isto skupljala, mada mi nije bilo najjasnije što to uopće jest. Znala sam samo da ima veze s glazbom i da su unutra New Kids on the Block, a na koricama su bili Kylie Minogue i Jason Donovan u jako šarenoj košulji i neki Bros koji sam ja izgovarala kao da se rimuje sa kros. U jednom od ljepših sjećanja mi je ostala i Plavokapica - godinama poslije tražila sam je po internetu i rastopila se kad sam negdje iskopala cijeli skenirani album. Koji također nije bio popunjen.

Osim krasnih, divno nacrtanih šarenih slika koje su me jako privlačile, magičnog svojstva lijepljenja (na temelju kojeg je Životinjsko carstvo u startu bilo diskvalificirano) i interaktivne slikovnice koja je bila pravo djelo u nastajanju, ovaj je hobi imao sve elemente trilera. U svijetu posvemašnje nedostupnosti u kojem sam ja odrastala, u usporedbi s današnjim svijetom posvema dostupnog svega, sakupljanje sličica bilo je prava napetica. Najprije dugo čekaš da mama ili tata dođu doma s par paketića, onda napeto trgaš papir i pokušavaš paziti da nestrpljivost ne zahvati i sličice koje su ispod, i kulminacija, veliko finale u kojem poneka sličica završile u albumu, a veći dio na hrpi duplića.

I sad, kao što sam ljubav prema šarenilu i šeširima prenijela na kćer, tako sam je, uz svesrdnu pomoć Interspara, upoznala i sa sličicama. Bila je jako mala kad smo počele i svidjela joj se predstava koju sam radila oko otvaranja svakog paketića. I uživala je u tome da sve radim ja. Pa sam tako ja popunila cijelu Stickermaniju Mora i oceana, a njoj je to bila super slikovnica i zabava. I još sam ispunila svoje davne snove: fejs mi je omogućio brzu razmjenu s drugim roditeljima opsesivnima poput mene, pa smo krasno uredno i sustavno popunili cijeli album. Nekih pola i više godine nakon Mora i oceana, došle su Planine, i opet smo postale gorljive sakupljačice. Sad je mala jako zainteresirana a) da žica, otvara, odljepljuje i lijepi sličice b) da sve to radi sama. I ja sam jako sretna zbog ovog prvog dijela, ali s drugim sam morala naučiti živjeti. Jer ne smijem joj sputavati kreativne nagone i nametati zarana nepotrebne kodove i ograde. Pa stisnem zube i svoje OKP-ove i puštam je da lijepi ukoso, naopako, i izvan gabarita. Na diptisima i triptisima zube moram stisnuti posebno jako, kao i kad gužva ili pokuša odlijepiti ono što je već zalijepila. A što su duple, kao koncept i kao njegova realizacija, na tome smo dobrih deset dana radile. S tim da sad kuži, i kaže, ovo je dupla, ali ja je želim zalijepiti jednu pored druge. Da se vidi da su iste. Jel mogu, mama? Naravno da možeš, odlična ideja, kažem ja, i mislim, najbolje je ipak da mama sebi kupi jedan u koji će lijepiti tvoje duple kad ti odeš na spavanje.

Svi moji opsesivno-kompulzivni mikromenadžerski poremećaji na stranu, i nostalgija prema vlastitom djetinjstvu također, ipak mi se cijelo vrijeme čini da, osim o mojoj fiksaciji, riječ i o zabavnoj i korisnoj aktivnosti za djecu. Osim prepoznavanja i izgovaranja kompliciranih imena raznih tematski grupiranih bića, stvari i pojava, to je nešto što, uz adekvatnu popratnu predstavu, pridobije i zadrži disperznu dječju pažnju u preinstantnom i prebrzom svijetu. Bilo mi je drago pročitati da se roditeljski guru Ranko Rajović u tome slaže sa mnom. Šalim se djelomično, ali kad sam čitala o cijeloj toj Paninijevoj industriji i o hobiju koji je konstanta od osamdesetih naovamo te promatrala kako taj moj interes od prije skoro trideset godina rezonira s mojim djetetom danas, naišla sam na zanimljiv Rajovićev osvrt u kojem upravo sakupljanje sličica navodi kao primjer aktivnosti koja potiče razvoj koncentracije, čak i čitanja s razumijevanjem. Kaže da je takva aktivnost izvrsna za razvoj misaonih klasifikacija, serijacija i asocijacija, koje su iznimno važne za razvoj funkcionalnog znanja, s kojim se djeca koja su potekla iz naših regionalnih školskih sustava baš i ne mogu pohvaliti. Ono što je jako bitno, i o tome Rajović govori na duhovit način, jest da nema koristi od takve aktivnosti ako se ne protegne na dulji vremenski period, i da treba paziti da mi kao roditelji to djeci ne pokvarimo - kao što to često znamo, u najboljoj namjeri:

"Ako se i odlučimo (ponekad slučajno) da uvedemo dijete u neku korisnu igru, uglavnom je mi roditelji pokvarimo, jer recimo ako dijete voli špigule, roditelji kupe 50 komada, za vikend dođu rođaci, pa možda kupe još 100 komada, a onda dijete ima u kutiji 100-200 špigula i ne želi se više ni igrati, a ako se slučajno i igra, tu nema razvoja misaonih klasifikacija i serijacija. Zato je važno da roditelji shvate da od puno igračaka dijete baš i nema neke koristi." (cijeli razgovor OVDJE)

I zato ja uzmem cijelu onu hrpu koju dobijem na blagajni u Sparu plus onu koju nam udijele stričeki i tete dok čekamo u redu pa pola skrijem na dno torbe i odatle vadim paketić po paketić, kad bude posebno dobra ili pak posebno grozna pa joj hitno treba preusmjeriti pozornost na nešto drugo. A drugu polovicu uredno i sustavno te misaono klasificirano lijepim u album kad dijete ode na spavanje. Jer bolje spavam kad to ne izgleda ovako.